Ezekiel 1

¹Godine tridesete, četvrtoga mjeseca, petoga dana, kad bijah među izgnanicima na rijeci Kebaru, otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja.

²Petoga dana istoga mjeseca - godine pete otkako odvedoše u izgnanstvo kralja Jojakima -

³riječ Jahvina dođe Ezekielu, sinu Buzijevu, svećeniku u zemlji kaldejskoj, na rijeci Kebaru. Spusti se na me ruka Jahvina.

⁴Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu.

⁵Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku;

⁶svako od njih sa četiri obraza, u svakoga četiri krila.

⁷Noge im ravne, a stopala kao u teleta; sijevahu poput glatke mjedi.

⁸Ispod krila imahu na sve četiri strane ruke čovječje. I svako od njih četvero imaše svoj obraz i svoja krila.

⁹Krila im se spajahu jedno s drugim. Idući, ne okretahu se: svako se naprijed kretaše.

¹⁰I u sva četiri bijaše lice čovječje; u sva četiri zdesna lice lavlje; u sva četiri slijeva lice volujsko; i lice orlovsko u sva četiri.

¹¹Krila im bijahu gore raskriljena. Svako imaše dva krila što se spajahu i dva krila kojim tijelo pokrivahu.

¹²I svako iđaše samo naprijed. A iđahu onamo kamo ih je duh gonio. I ne okretahu se idući.

¹³A posred tih bića vidjelo se kao neko užareno ugljevlje, kao goruće zublje koje se među njima kretahu; iz ognja sijevaše i munje bljeskahu.

¹⁴Bića trčahu i opet se vraćahu poput munje.

¹⁵Dok ja promatrah, gle: na zemlji uza svako od četiri bića po jedan točak.

¹⁶Točkovi bijahu slični krizolitu, sva četiri istoga oblika; oblikom i napravom bijahu kao da je jedan točak u drugome.

¹⁷U kretanju mogli su ići u sva četiri smjera a nisu se morali okretati.

¹⁸Naplatnice im bijahu visoke, a kad bolje promotrih, gle, na sve strane pune očiju.

¹⁹Kad bi bića krenula, krenuli bi s njima i točkovi; kad bi se bića sa tla podigla, i točkovi se podizahu.

²⁰Kuda ih je duh gonio, onuda se kretahu, a zajedno se s njima i točkovi podizali, jer duh bića bijaše u točkovima.

²¹Pa kad su bića krenula, i točkovi bi krenuli, a kad bi se ona zaustavila, ustavljali se i točkovi; kad se ona sa tla dizahu, i točkovi se s njima podizahu, jer duh bića bijaše u točkovima.

²²Nad glavama bića bijaše nešto kao svod nebeski, nalik na sjajan prozirac, uzdignut nad njihovim glavama.

²³A pod svodom raskriljena krila, jedno prema drugome: svakome po dva krila pokrivahu tijelo.

²⁴Čuh lepet njihovih krila kao huk velikih voda, kao glas Svesilnog, kao silan vihor, kao graju u taboru. Kad bi se bića zaustavila, spustila bi krila.

²⁵Sa svoda nad njihovim glavama čula se grmljavina.

²⁶Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek.

²⁷I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane.

²⁸Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše.