Job 3

¹Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;

²poče svoju besjedu i reče:

³"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'

⁴U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

⁵Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!

⁶O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!

⁷A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!

⁸Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!

⁹Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!

¹⁰Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!

¹¹Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?

¹²Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?

¹³U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao

¹⁴s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,

¹⁵ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.

¹⁶Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.

¹⁷Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

¹⁸Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.

¹⁹Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

²⁰Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše

²¹koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?

²²Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

²³Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?

²⁴Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.

²⁵Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.

²⁶Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."